Kepa (Smak): “Ljubav je pobedila”

    
Share Button

kepa1Nekoliko bubnjara sa ex-Yu scene ostavilo je neizbrisiv trag u rock muzici i tako su zaslužili poštovanje ne samo publike već i svojih kolega. Ipak, vrlo retko su na studijskim pločama ostale zabeležene njihove solo deonice. Slobodan Stojanović Kepa je na legendarnom albumu “Crna dama” grupe Smak, u kompoziciji “Domaći zadatak” srušio mnoge predrasude i pokazao da je vrhunski instrumentalista retko vidjenog senzibiliteta i “nerva”. Taj solo je zadavao glavobolju mnogim tadašnjim bubnjarima koji su pokušali da ga “skinu.”

(Intervju je radjen za potrebe emisije “Gramofon” radija Požega)

Da li je tačan podatak da su ti se javljali mladi bubnjari iz cele tadašnje Jugoslavije i da su ti taj solo svirali čak i putem telefona?
Jeste, zaista se to dešavalo. Na početku tog sola ima jedna tema koja se mnogima svidi, kasnije se ona razvija, tako da su neki muzičari bili zbunjeni, nisu znali šta se dešava. Tu se čuju neka zvona i timpani, pa su obično mislili da je to nasnimljeno, a ja sam to snimio odjednom, ili kako se to kaže – “uživo”. Mislim da je tako i najbolje, jer u svim tim nasnimavanjima čovek izgubi koncepciju i sve se onda svede na ono – daj da se to završi, da se već jednom snimi. Najbolje je ako se to zabeleži maksimalno iz tri pokušaja.

Hajde da ovu priču vratimo malo unazad. Rodjen si u Kraljevu, a iz tog grada je poteklo još odličnih bubnjara. Jedan od njih je recimo Lazar Tošić, pa Kiki…
Da! Kiki je mladji od mene, on je kasnije počeo, ali Lazar je stariji i on je odličan jazz bubnjar.

Da li ti je takva konkurencija na neki način pomogla da postaneš jedan od najznačajnijih bubnjara ex Yu scene?
Jeste, kao i u svemu drugom uvek je potrebna ta zdrava konkurencija da bi nivo bio viši.

Koliko mi je poznato misao o nekim visokim školama odagnala ti je kompozicija “Twist and Shout” Beatles-a. Kada si je čuo odlučio si da postaneš bubnjar i da upišes zanat.
To je tačno. Bio je to neki preloman trenutak, jer nije bila u pitanju samo muzika, već i što-šta drugo. Moda, duga kosa… Tako sam ja namerno zakasnio na upis u gimnaziju i odlučim da upišem kamenorezački zanat. Posle dva-tri dana majka je došla kod mene i videvši me onako prljavog, kao što je i svaki zanatlija, rekla je: “Nije ovo sine za tebe!”

kepa2Tvoja majka i otac su takodje bili profesionalni muzičari. Kako su oni gledali na tvoju posvećenost bubnjevima?
Pa oni su u to vreme mislili da je to prolazno, da me je uhvatilo neko mladalačko ludilo. Imali su želju da završim neke visoke škole, ali ipak i ovaj put ljubav je pobedila. Kada su shvatili da sam se jako ozbiljno posvetio izučavanju instrumenta, pozvali su me da sa njima “ispečem” zanat svirajući po hotelima, jer oni su bili hotelski muzičari.

Kako si uspeo da uskladiš tvoju ljubav prema r’n’r i svirke po hotelima? Verovatno je presudan momenat bio novac za kupovinu instrumenta?
Morao sam prosto da prodjem taj put. Na prvom mestu neophodno mi je trebao novac kako bi kupio dobar instrument, ali treba shvatiti da sam upravo tu naučio neke ritmove koje sam kasnije upotrebio u rock muzici. To mi je puno pomoglo da budem stabilan bubnjar, ne samo kao puki instrumentalista, već i muzičar. Da shvatim muziku na pravi način.

Biska je par dana pre mene izašao iz vojske pa je pričao Točku da je upoznao strašnog bubnjara. Sad ovaj već naviknut da mu tu dolaze svakojaki “muzičari”, kada me je ugledao onako ošišanog rekao je, citiram: “Šta ja ovom seljaku sad da sviram?”

1968. je jako značajna godina za okupljanje grupe Smak. Tada si bio na odsluženju vojnog roka u Mostaru i tamo upoznaješ Predraga Albića Bisku koji te nešto kasnije upoznaje sa R. M. Točkom. Ti si žarko želeo da sviraš s čuvenim gitaristom čačanskih Belih višanja Acom “Gušterom”, ali ispalo je drugačije. Kako je izgledao tvoj prvi susret s Točkom?
Pa evo pokušaću da se setim šta je Točak govorio. No treba odmah shvatiti da ko god je od muzičara u to vreme dolazio u Čačak, odmah su ga vodili kod Točka da bi čuo kako on svira ili obrnuto, tako da mu je to već pomalo i dosadilo. Biska je par dana pre mene izašao iz vojske pa je pričao Točku da je upoznao strašnog bubnjara. Sad ovaj već naviknut da mu tu dolaze svakojaki “muzičari”, kada me je ugledao onako ošišanog rekao je, citiram: “Šta ja ovom seljaku sad da sviram?” Ipak, odsvirao mi je neke stvari od Doors-a i Santane koga sam u to vreme jako voleo, i naravno Ulazak u harem. Pošto je Kraljevo blizu Čačka pozvao sam ga da podje sa mnom kako bi on mene čuo. I mogu bez lažne skromnosti reći da se tada stvarno oduševio, tako da je odmah zaboravio ono što je pričao ili eventualno mislio o meni.

Malo je poznato da ste se Točak i ti zajedno sa Momom Mitevskim (bas gitarista iz Kraljeva), prijavili za audiciju koju je organizovala grupa Siluete, kako bi popunila svoje redove za turneju po Nemačkoj. Kako je to prošlo?
Mi smo tada bili dosta samouvereni i upravo zbog toga nismo prvi dan hteli da idemo na audiciju. Ipak je to tada za nas bio put, od Kraljeva do Beograda, tako da smo otišli drugi dan. Kada smo tamo došli, videli smo da se pakuju i spremaju za putovanje. Zoran (Miščević, op. aut.) je rekao: “Žao mi je momci, ali već smo našli odgovarajuće muzičare.” Šta smo mogli, sem da se pokupimo i vratimo nazad. Ubrzo će medjutim početi pregovori s kragujevčanima, što će dovesti do formiranja grupe Smak. Pre nego što smo pošli za Beograd rekli smo Zoranu (Milanović, op. aut.) i onom našem prvom pevaču (Slobodan Kominac Koma, op. aut.), da ćemo svirati s njima ako ne bude ništa od dogovora sa Siluetama. Posle par godina Zoran Miščević mi je rekao: “U životu mi ništa nije žalije. Da sam vas tada makar čuo…”

Možda bi promenio mišljenje…
Pa sigurno bi promenio. Ipak, ništa nije slučajno, sve je to sudbina. Mi smo se tada jako radovali mogućnosti da sviramo u jednoj tako velikoj grupi kao sto su Siluete. Još odmah na turneji po Nemačkoj! Ipak sudbina je htela da nastane grupa Smak.

Pomenuo si malopre pevača Komu. On vam je sredio da svirate jednu letnju gažu u Dubrovniku, a tamo prvi put upoznajete članove tada već afirmisane grupe Time. Kako je to izgledalo?
Fantastično!

Ratko Divjak je bubnjar koga čini mi se i dan-danas veoma ceniš.
Ima tu par bubnjara… Ja moram da pričam o bubnjarima iz moje generacije jer to je jako upečatljivo, to je ta jaka konkurencija. Ustvari, ima pet-šest bubnjara koje izuzetno cenim. Ne gledam to samo tehnički, više muzički. Da li je neko ostavio neki pečat, neki trag, jer to je ono što je u muzici najvažnije.

Možes li da navedeš neka imena?
Pa evo… Ratko Divjak, onda pokojni Ipe… Ipe je svirao rock muziku upravo onako kako je to bilo potrebno Bijelom dugmetu i zato ga cenim. Garo Tavitijan koji je imao jako lep ton… Ne mogu sad da se setim… da nekog ne zaboravim. Ima tu nekih momaka iz Slovenije ali ovi su poznatiji publici i zato sam ih pomenuo.

A Furda iz Korni grupe, recimo?
E da! On je takodje jedan veliki trag ostavio, mnogo bitan bubnjar. On je neka prekretnica izmedju nekog staromodnog načina sviranja bubnja, kada govorimo o rock muzici i onoga što je posle došlo. Puno je novih stvari uveo upravo u neko moje vreme, tj. kada sam ja sazrevao kao instrumentalista. Bitan bubnjar u mojoj karijeri i kao čovek i kao mužičar.

A kada govorimo o malo mladjim bubnjarima, npr. Dragoljub Djuričić. Kakvo mišljenje imaš o njemu?
Pa, znaš kako… malo je nezahvalno pričati o tim nekim profesionalnim stvarima… Za njega mogu da kažem da je pravi profesionalac. Snalazi se svuda, gde treba i kako treba. Nije on sad… bez uvrede ako me i čuje, klasa jednog Ratka Divjaka, ali je jako upotrebljiv bubnjar.

Šta možeš reći o školi za bubnjare koju si otvorio u Kragujevcu?
Ja sam s tim počeo pre više od četvrt veka, najpre iz ljubavi, odnosno nikada nisam od drugih bubnjara hteo da sakrijem ono što znam. Malo po malo, ušao sam u taj neki pedagoški pristup na jedan specifičan način, tako da se mnogim bubnjarima tj. učenicima to svidelo, jer vrlo brzo shvate o čemu se radi. Pokušaću to da objasnim: Znači, ako neko ne može da shvati ritam dok ga ja sviram, onda mu ja pokazujem četvrtinu po četvrtinu, to tako iz delova snimimo i onda on tek vežbajući kod kuće zapravo prepozna šta uči. Mnogi mladi bubnjari kada prvi put dodju i ne znaju kako sve to funkcioniše. Obično pretpostavljaju da ću ih učiti tehniku, razne virble, one paradidlove i slično. To može da nauči svako, a opet da ne zna da svira! Čitava filozofija je ritam! Takodje kod bubnjeva je karakteristično da svi ekstremiteti moraju da rade odvojeno, što je u suštini tehnika. Što se toga tiče ja to umem jako dobro da pokažem, siguran sam u to, konačno imam mnogo iskustva, a i dosta dobrih bubnjara iza sebe koje sam “proizveo.”

Jesu li učenici uglavnom iz okoline Kragujevca ili šire?
Pa ima ih od Vranja do Sombora, pa i van Srbije, iz Bijeljine recimo. Moj princip je da održimo jedan čas nedeljno, a za one koji su udaljeni od Kragujevca pravimo dvočas petnaestodnevno ili spojimo i po tri časa na svakih dvadeset dana. Jer najskuplje od svega toga je putovanje.

Kakva je procedura da bi neko postao tvoju učenik?
Na prvom mestu, moram svakog potencijalnog učenika da čujem i ocenim da li je uopšte talentovan ili nije. To važi posebno za početnike, jer ne treba da gubi vreme ni taj mladi čovek, ni ja. Na kraju, meni je veoma bitno da mogu za nekog s ponosom da kažem – to je moj učenik! Ili on da kaže – mene je učio Kepa! Veoma pazim na to, i mislim da je taj način najiskreniji i najbolji.

Šta sada radi Dejan, tvoj sin s kojim si gradio zanimljivu ritam sekciju u onoj drugoj postavi grupe Smak? Svira li u nekoj grupi?
Pa svira. Medjutim treba shvatiti da su bubnjari sada u takvoj poziciji da ništa od njih ne zavisi. On je promenio dosta grupa, a problem je uvek nastajao jer mladi muzičari žele uspeh preko noći. Kad god sam slušao neku njegovu grupu i kada me pitaju kako to zvuči, ja sam im odgovarao da ću im reći ako budu zajedno makar godinu dana i dalje. Nije tu u pitanju samo usviravanje već je potrebno i da se ljudi zbliže, da stvore neki zajednički fluid, a onda to što sviraju i zvuči “zajednički”. To je mnogo bitno. Moj sin nije imao sreće da naidje na prave ljude, jer sada je neko drugo vreme u odnosu na ono kada sam ja intezivno radio i mnogo je teže.

Možda bi to mogla da bude i neka svojevrsna poruka mladim muzičarima koji kreću tvojim stopama…
Prva i najvažnija stvar je da budu zajedno! Neka se i svadjaju, ali neka budu zajedno!

Nakon završetka prve faze rada grupe Smak, osnovao si grupu Cveće u kojoj je izmedju ostalih bio i Chris Nicholls, zatim Stenli (Slaviša Pavlović), dakle izuzetno kvalitetni muzičari. Snimili ste jedan album (Polenov prah, PGP RTB 1983.), ali sve se na tome završilo. Zar takva postava nije mogla uraditi nešto više?
Na žalost kod nas je uvek najveći problem ljudski faktor. U Smaku sam bio deset godina i naučio sam da delim s njima i dobro i zlo. Da budemo zajedno kako u teškim, tako i u sjanim trenucima. Kada sam formirao grupu Cveće mislio sam da ću sve lako držati u svojim rukama, medjutim taj naš mentalitet je jako čudan i specifičan, i ja nisam mogao sve to da izdržim… Ja sam bio šef grupe i više nikad ne želim da budem u toj ulozi. Velika je to glavobolja. Snimili smo tu ploču, jedva smo to nekako završili. Bilo je puno problema… finansijskih, medjuljudskih, a trebalo je da živimo od toga. Treba znati da smo tu ploču snimili za četrdeset radnih sati u razdoblju od šest meseci. Nije bilo kontinuiteta, a to je jako bitna stvar. Ipak, nekako smo to priveli kraju ali više nismo imali snage da budemo zajedno.

Kao potpunog profesionalca, verovatno te je nervirao pomalo nonšalantni pristup obavezama nekih članova benda.
To jeste bio problem. Ako sam gitaristi rekao – vežbaj, pripremi solo za tu i tu pesmu, snima se tad i tad, a on to ne pripremi, mi gubimo termin. Gubimo novac, vreme. Svi moraju da obrate pažnju na svoj instrument i da daju od sebe maksimum, medjutim neki članovi su bili neozbiljni, da sad ne pominjem imena. Tako da sam bio prinudjen da pozovem nekog drugog da snima solo donice (Kepa ovde verovatno misli na gitaristu grupe Cveće, Srećka Maksimovića Cecija. Neke solo deonice na LP-ju Polenov prah umesto njega snimio je Točak, op. aut.).

Pored škole za bubnjare, šta još trenutno radiš kada je muzika u pitanju?
Ništa specijalno. Slušam muziku, i to mi pričinjava pravo zadovoljstvo. Voleo bih da sviram, ali iskrerno sa mladima ne mogu, a takodje u Kragujevcu i nema takvih muzičara s kojima bi ja voleo, i na kraju krajeva mogao, da sviram muziku koja je u skladu sa mojim godinama. Tako da mi je pored slušanja muzike veliko zadovoljstvo i da edukujem mlade, ne samo kroz učenje bubnjeva kao instrumenta, već i savetima. Bez obzira što su bubnjari danas u dosta nezavidnom položaju, često su višak, jer se koriste te elektronske sprave, optužuju ih da su bučni i slično, ipak moraju biti uporni, a ljubav i upornost uvek pobedjuju. U tome je najveća snaga. Na kraju, ako se čovek toga pridržava onda i nadje svoj put i svakom se ukaže sreća. Dodje onih pet minuta, a tada samo treba biti spreman da se to ugrabi.

Intervju: Goran Živanović