Goran Bare (Majke): “Ne želim ništa što me može uznemiriti”

Goran Bare i grupa Majke godinu dana posle realizacije albuma “Teške Boje” ponovo nastupaju u Beogradu. Poslednji album predstavili su beogradskoj publici sredinom juna ove godine na način koji dolikuje samo najvećim i dobro uvežbanim bendovima. Šest Porina od nominovanih jedanaest prestižne hrvatske nagrade završilo je u rukama članova benda. Povod za razgovor je njihov nastup u okviru jubilarnog desetog po redu Samhain festivala koji će se održati 2. novembra u klubu Ilegala. Majke će prirediti unplugged nastup u trajanju od najmanje devedeset minuta. Goran Bare frontmen benda razotkriva okolnosti pod kojima su snimali poslednji album i najavljuje novi.

Šest Porina je za mnoge velike bendove u ovom trenutku pomalo nedostižna brojka. Kako si podneo nagrade?
Ne mogu reći sada da je to meni nešto novo. Mislim, primali smo mi i prije nagrade, ali ne u tolikom obimu. Zaista se nismo nadali da će te pjesme slušati djeca, žene i penzioneri. Godi primiti nagradu kako ne.

Kako je nastao album “Teške boje”?
Kao i gotovo svi prije toga. Počnemo sa probama na kojima uglavnom u početku improvizujemo, a poslije toga uklapamo tekstove. Radimo lagano, dakle bez žurbe. Posljednji album smo doslovce radili u studiju, znači nismo prije ulaska imali višemesečne probe. Recimo hit skladba “Teške boje” je posljednja napisana i može se reći da smo se taman zagrijali, da su nas kojim slučajem pustili još samo malo snimili bi i još bolji album, ali nema veze i onako sam prezadovoljan.

Bend je počeo sa radom u prvoj polovini osamdesetih. Kako danas gledaš na sve to?
Majke su nastale početkom 1984. Prve snimke, šest ili sedam skladbi snimili smo u jedanaestom mjesecu, ali tada za to ljudi nisu imali sluha. Jebiga, ali smo imali vjeru u to. Kada nešto znaš da je dobro ideš do kraja. Poslije svirke u Lapidariju 1986. pojavio se Zdenko Franjić i ponudio suradnju. Kada smo malo popričali video sam da dečko ima viziju. Prvi album “Razum i bezumlje” smo objavili tek krajem 1990. ukoliko ne računam kasetu sa demo snimcima, ali sve vrijeme ljudi su za nas znali. Bili smo aktivni, jebiga. “Razdor” naš drugi album snimili smo u nekom podrumu za sedam ili osam dana. Jedva smo mogli da se uspravimo, toliko o veličini prostorije. Mislim da nismo prešli dvadeset sati sa miksom. Nismo imali pare, jebiga. Kada je Zoki došao u bend stvari su se promenile na bolje i na proljeće 1994. objavljujemo “Milost”. Onda mi je umrla žena i veliki broj skladbi sa albuma “Vrijeme je da se krene” realizovanog dvije godine kasnije inspirisane su njenim nestankom, a ta atmosfera se osjeća i na albumu “Život” uživo snimljenom u Zagrebu u okviru koncertne promocije. Krajem 1998. izlazi “Put do srca sunca”, ubrzo poslije toga bend je prestao da postoji, a onda je usledila moja solo karijera i tri albuma (Izgubljen i nađen, 7 i Srce). Ponovo smo se okupili 2008 i snimili “Majke Unplugged”, pa opet razišli i dvije godine kasnije “Teške boje” su ugledale svijetlo dana. Danas smo ozbiljan bend i koncertne nastupe uvijek izvodimo do daske. Dajemo sve od sebe, a to i publika osjeća bilo da sviramo u Beogradu, Sarajevu ili Zagrebu.

Za naslovnu pesmu “Teške boje” snimili ste za balkanske potrebe poprilično efektan spot. Kakav je tvoj odnos prema spotovima?
Spot je radio Žare Batinović koji inače mejnstrim spot mejker. Radili smo ga u studiju, a onda je on to kompjuterski napravio osim ptičurina, oni gavrani su stvarno bili na mojim rukama. Inače ne volim spotove. Spot je za mene postao jebena reklama, ali mi se čini da je zaista odigrao svoju ulogu. Da se razumijemo on nije po mom ukusu, ali je doprineo da se album dobro proda.

Mišljenja sam da je vaša prethodna izdavačka kuća, bar što se Srbije tiče imala daleko profesionalniji pristup od današnje?
Situacija je jednostavna, Dancing Bear nije mogao da ispoštuje neke naše, odnosno svoje obaveze, pa smo album ponudili većini diskografskih kuća u Hrvatskoj po principu ko da više. Želimir Babogredac je kao i ja iz Vinkovaca u čijem smo tadašnjem studiju snimali i prve snimke, a sada na funkciji direktora Croatie Records-a pokazao je veliko razumevanje ili bolje rečeno interesovanje i sklopili smo ugovor sa njima. Na kraju se isplatilo, i njima i nama. Opšte je poznato da se manje kuće više zalažu za svoje bendove, ali bez obzira na sve zadovoljan sam marketingom Croatie Records.

“Teške boje” su objavljene i na vinilu?
Bio sam prijatno iznenađen kada je izašla ploča jer sam je dobio od izdavačke kuće u paketu sa novim gramofonom. Ovo je inače četvrti vinil benda prije toga su izašli “Razum i bezumlje”, “Razdor” i “Majke Unplugged” ne računajući singlicu “Hali Galid Hali”.

Kakav je Goran Bare privatno?
Imam 47 godina i malo sam se povukao od svega. Ne želim ništa što me može uznemiriti. Živim sam i imam svoj mir. Imam televizor, radio, knjige, ploče i diskove. Nova muzika mi je nerazumljiva, možda sam ja zastareo ili me je vreme pregazilo. Bubnjar iz benda Šiljo mi je spržio najmoćnije sastave ovoga doba, recimo zadnje tri-četiri godine. Slušam to i čini mi se da se nekako ne uklapam. Definitivno, to ima svoju vrijednost, ja to osjetim, to je nešto novo, ali nije u mom filmu. Uskoro ulazimo u studio i nadam se albumu u skorije vreme. Naravno, prije toga se vidimo na Samhain festivalu.

Intervju: Aleksandar Ilić