Ritam Evrope: Laibach, Letu štuke, Zemlja gruva

Trg slobode, Novi Sad, 09. 05. 2012.

Manifestacija obilježavanja dana pobjede nad fašizmom pod nazivom Ritam Evrope održala se po šesti put u Novom Sadu, tradicionalno na glavnom novosadskom trgu, onom prikladno nazvanom Trg slobode. Okupilo se tu po procjenama od 5 do 10 tisuća ljudi, znači bilo je ljudi ali izostale su one neopisive gužve koje su vladale prije nekoliko dana na koncertu Balaševića. Nastup novosadskog Mamurlooka sam propustio iz jednostavnog razloga što nisu ni bili najavljeni na plakatu da sviraju. Ako su to bili gosti iznenađenja, svaka čast, iznenadili ste me!

Obzirom da koncert organizira SKCNS, a oni su što se satnice tiče gori despoti nego ja (vjerujte, i to je moguće, smeh), nije bilo čudno što se točno u 20 h na velikoj bini pojavio mnogočlani beogradski sastav Zemlja gruva, bolje bi bilo reći kolektiv jer ih na bini ima k’o Rusa: ja sam ih izbrojao 11, a još s njima nije bila jedna od dvije vokalistice, Konstrakta. Gledao sam ih prošle godine na maloj bini EXIT-a gdje nisam mogao reći je li veća gužva na bini ili u publici, tako da je njima nastup na velikoj bini, s ozbiljnim razglasom i rasvjetom vjerojatno bio san snova. Zemlja gruva je žanrovski teško odrediti: kao što im ime kaže, oni žele postići groove koji slušatelje tjera na plesanje i pokret, bez obzira bilo to kroz funk, r’n'b, soul, reggae, hip hop ili neki drugi žanr. Njihov prošlogodišnji album „WTF is gruvlend?“ je simpatičan iako previše ravan i nedovoljno uzbudljiv za moje uši, ali uživo je ovo opako dobar bend: tročlana brass sekcija duva kao da sutra neće doći dok odlična ritam sekcija, pogotovo bubnjar, pokazuju kako treba zvučati moderan plesni bend. I treća jaka stvar, Zoe Kidah s glaščinom koja može pomicati planine, bend je uživo definitivno na višoj razini nego na albumu.

U svom 45-minutnom setu obradili su „Afriku“ Dine Dvornika i to je vjerojatno jedina verzija te pjesme koja mi se sviđa, gdje je afro beat na način Zemlje gruva izvrsno sjeo na tu stvar. Calypsom obojana „Čudesni svetovi“ također mi je dobro sjela, kao i old school funkom natopljena „U opasnosti“. U lošijim trenucima Zemlja gruva se doima poput tek prosječnog terasa ljetnog benda s prekobrojnim članstvom, ali takvih trenutaka sinoć nije bilo mnogo: bend je na velikoj bini zablistao i, voljeli vi tu glazbu ili ne, pokazao da je ponekad više, hm, ipak više… (smeh)

Jedan dio nastupa sarajevskih Letu štuka sam propustio. Razlog: glad neviđena, pa dok sam se vratio natrag koncert Štuka je već bio u punom zamahu. Sad je na trgu bilo osjetno više ljudi i – ovo me je posebno razveselilo – osjetno više curica koje su znale sve tekstove benda i pjevale su u glas sa Šaranom koji je iznenadio svojom punkerskom irokeza frizurom. Nažalost, nije iznenadio kvalitetom pjevanja: Dino je loš vokal i to se na ovakvom ozvučenju itekako čulo; i dok je u laganijim stvarima poput „Beladone“ ili „Tesle“ to još zvučalo bože pomozi, u bržim rokericama poput „Fine gradske raje“ ili „Brojeva računa“ glas mu se doslovno raspadao. Štuke su usviran bend i to se čuje, s frontmenom koji je sjajan tekstopisac ali to jednostavno ne zna i ne može izvući kao vokal, i bojim se da nikada neće doći do statusa koji bi objektivno mogle imati. Pa ipak, egzodus prvih redova nakon njihovog jednosatnog nastupa potvrdio je da je velik broj publike došao na festival isključivo zbog njih.

Uslijedila je duga, preduga pauza dok se bina pripremala za nastup slovenskog Laibacha. Iznad bine je dominirao veliki video zid s porukom „We come in Peace“ što je naziv njihove nove svjetske turneje ali ujedno i zaštitni znak filma „Iron Sky“ za kojeg su ovi Trbovljani nedavno napravili soundtrack. Ova turneja je zamišljena kao rekapitulacija cjelokupne karijere benda, od najranijih dana pa do pjesama iz ovog filma, uz obilato korištenje motiva iz „Željeznog neba“. Zanimljiv koncept ali neprikladan za živu izvedbu, barem ne na otvorenom.

Kad se petorka predvođena vokalima Milanom Frasom i Minom Špiler popela na binu počela je tiha misa – bend je na početku predstavio nekoliko pjesama iz svoje najranije faze: „Boji“ potječe još sa singla iz davne 1984., „Brat moj“ se pojavio na njihovom prvom albumu dok se „Ti, ki izzivaš“ pojavila na kultnoj „Novoj Akropoli“, sve tri totalno prearanžirane i izmještene iz ranog, sirovog industrial zvuka u neku letargičnu post-elektroniku (bend nastupa u postavi klavijature, bubanj i semplovi). Video projekcije su zanimljive kao i uvijek, ali sama glazba smara – gledam ljude oko sebe i to se priča k’o na đačkoj ekskurziji . Bendu nije pomogao ni previše utišan zvuk – kad ti u prvom redu normalno razgovaraš s nekim nešto nije u redu. Laibach su trebali gruvati iz svih oružja i iz sve snage jer jedino tako bi nastup na otvorenom imao smisao; publika se probudila tek kad su prepoznali „hitove“ poput „The Final Countdown“, „Tanz mit Laibach“ ili „Alle gegen Alle“ ali osim njih, ostatak nastupa bio je jednostavno previše jednoličan.

Nekoliko pjesama s novog soundtracka uklopilo se u tu statičnu sliku: „Under the Iron Sky“ i nježna balada „Take Me to Heaven“ bile su zanimljivije zbog projekcija u pozadini nego same po sebi, iako ova potonja ima sjajan retro štih koji odlično pristaje uz ideju filma ali izvučena iz konteksta i izvedena na bis vjerojatno je prije natjerala ljude da lagano napuste trg. Tijekom izvedbe „Geburt einer Nation“ došlo je do tehničkih problema – vokal se jednostavno izgubio na neko vrijeme što perfekcionistima poput Laibacha teže pada nego da im opsujete majku. I previše obrada – od 19 pjesama izvedenih sinoć čak osam su bili coveri – od Dylana preko Serge Gainsbourga pa sve do Europe – previše za bend koji se diči originalnošću. Ne želim reći da su Laibach loš bend; sad, netko će to zvati umjetnošću, netko konceptualnim multimedijalnim iskustvom, za mene je ovo jednostavno bio dosadan nastup i mislim da organizatori nisu pogodili s izborom headlinera. Jedno je raditi Laibachov koncert za bendovu publiku jer tada tamo dolaze samo oni koje to doista zanima pa ako se hoće moliti u crkvi Laibacha neka ih, ali kad radiš besplatan program za široku ekipu od 7 do 77 godina, Laibach su naprosto prehermetični i prezatvoreni.

No, što je tu je, koncert je završio desetak minuta poslije ponoći, po planu i programu, pa se vesela osječka ekipa uputila kući. Možda provod i nije bio baš po našem ukusu ali treba podržati ovakve manifestacije i naravno treba ih proširiti i u ove naše predjele gdje ljudi još uvijek nisu načistu tko je zapravo bio poražen 1945. – „naši“ ili „njihovi“.

Hadžo pod željeznim nebom